Srpski luzeri kao srpski heroji, a izgubljeni ratovi kao dobijeni
Šta je uzrok naše sklonosti da silne poraze pretvaramo u strahovite “pobede“, a da zločince pretvaramo u “heroje“? Naranvo u tome prednjači “Boj na Kosovu“, koji da budem do kraja precizan u istoriji se vodi kao nerešena bitka jer su vođe iz obe bitke poginule, a bilo je i ogrmonih gubitaka na obe strane. Naravno, pošto je tadašnje Osmanlijsko carstvo bio nadmoćnije od tadašnje Srbije u narednom naletu oni su bez ikakvog otpora pokorili Srbiju. Zbog čega to spominjem? Spominjem zbog toga što je se osvajanju tako moćnog neprijatelja u narodu morao “roditi” heroj koji bi zavrteo Turcima uši. Taj heroj postao je “kraljević Marko”.
Srpski epski heroj, Kraljević Marko bio je junak iz ciklusa narodnih pesma koji nosi njegovo ime. Što nam samo govori o tome da je narod u Srbiji bio pod ogromnim mukama kada se morao uhvatiti za slamku kao što je Marko Mrnjavčevića (Kraljevića Marko). Koji je postap Turskoi vazala po pogibiji njegovog oca Vukašina Mrnjavčevića u Maričkoj bitci koja je prethodila Kosovskom boju. Naranvo, epske pesme su bile spevane u toku 500 godina Turske vladavine nad Srbijom.
Takvo stanje je trajalo sve do 1804. godine dok se narod nije podigao pod vodstvom Karađorđa kojeg je pred drugi Srpski ustana 1814. ubio njegov kum vojvoda Vujica Vulićević (organizator), a izvršio Vujicin pandur Nikola Novaković, a ubistvo organizovao drugi kum koji je postao vođa Drugog Srpskog ustanka, Miloš Obrenović. Tu je propuštena šansa da se napravi 1. pozitivan heroj po oslobađanju od Turaka, naredna šansa bio je atentat nad knezom Mihajlom Obrenovićem čovekom koji je pokušao da modernizuje Srbiju te je stoga bio ubije. Podsetimo samo da je on izgradio Narodnopozorište preko puta kojeg danas stoji njegov spomenik, a da ulica u centru Beograda nosi njegovo ime, a atentat nikad do kraja nije bio rasvetljen. Takođe je zanimljivo i to da on nije bio okrenut prema Rusiji već prema Zapadnim silama. Zatim dolazi krvavi maj sa smrću Aleksadra Obrenovića i Drage Mašin i pokušajem ubistva cele tadašnje vlade u toj majskoj noći, da bi nepunih par godina potom došao novi heroj Srpskog naroda. Tehnički organizator tog prevrata je Dragutin Dimitrijević poznatiji kao Apis.
Taj heroj postao je Gavrilo Princip vođa “Mlade Bosne” koji je sarađivao sa Apisom koji je bio organizator Majskog prevrata. Naima Princip je postao heroj jer je ubio prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Danas mnoge ulice u Srbiji nose njegovo ime, a u knjigama iz istorije on je oličen kao heroj. Moglo bi se reći da je Gavrilo Princip prva gradacija kraljevića Marka, jer je on u svoj svojoj nemoći radi ostvarenja svog cilja “svih Srbi u jednoj državi” izvršio atentat nad Franc Ferdinandom. Taj atentat dolazi u trenutku Aneksione krize i daje odličan povod Austro-Ugarskoj da napadne Srbiju i da tim potezom otpočne Prvi Svetski rat.
Tu dolaze sjajne bitke i pobede i iz Prvog Svetskog rata dobili smo prave heroje poput vojvode Živojina Mišića, Radomira Putnika i mnogih drugih. Pri tom mislim na sve bitke od Cerske bitke, preko Albanske Golgote na koju gledam kao na posledicu atentata nad Feridinadom (ali o tome drugi put) do Solunskog fronta. Prvi kralj (u modernoj Srbiji) i heroj u tom smislu bio je Petar I Karađorđević poznatiji kao čiča Pera čija uloga u majskom prevratu nije sasvim svetla i o tome bi se dalo debatovati, ali u Prvom Svetskom ratu se pokazao kao pravi vođa.
Za vreme međuratnog perioda došlo je do formiranja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije čiji je prvi kralj bio Aleksandar I Karađorđević koji je ubije u Marseju. Međuratni period je bio propraćen gušenjem komunizma od strane monarhističke vlasti, da bi šestog aprila 1941. neobjavljivanjem rata od strane Nemačke došlo do napad Nemačke na Beograd koji je bio tada glavni grad prve Jugoslavije zbog opravdanog izlaska naroda na ulice uz poznate uzvike. Prva Jugoslavija je pokorena, a mladi kralj Petar II Karađorđević je pobegao u Englesku. U toku drugog svetskog rata narod se deli na Četnike i Partizane, odnsono na patriote i izdajnije (zvuči li vam poznato???). Tu je ostalo dosta stvari nerazjašnjeno tako da neću više o drugom svetskom ratu mada je iz njega izašao najveći heroj koji je vlado drugom, trećom i četvrtom Jugoslavijom. Naravno mislim na Josipa Broza Tita o kojem takođe postoji veoma mali broj istorijski konkretnih podataka pre njegovog dolaska na vlast 1948. pa do 1980. godine.
U toku Titove vladavine može se reći da je država imala miran period sa manje ili više trzavica, ali krajem ‘80.-tih dolazi do bujanja nacionalizma između naroda od kojih je bila sastavljena Jugoslavija.
Došlo je do rata u Hrvatskoj tamo je komandovao general Ratko Mladić, bilo je žrtava i zločina na obe strane, ali zanimljivo je da se Hrvatski general Ante Gotovina našao u Hagu, ali Mladić je i dalje na slobodi. Isti je slučaj i sa Radovanom Karadžićem koji je bio i komadant i političar. On i Mladić smatraju se odgovornima za zločine Bosni i Hercegovini dok se mladić smatra odgovornim i za zločine u Hrvatskoj, ali ni do dan danas se nisu našli pred Haškim tribunalom da objasne svoju ulogu u toku tih ratova koji su se odigravali devedesetih. Njihov najveći zločin je zasigurno Srebrenica, a tu su i granatiranje Dubrovnika, Vukovar i Vinkovci… Tadašnji državni vrh te ratove proglasio pobedničkim. U tim ratovima, kao i u ratu na Kosovu u kojem je glavni general bio Nebojša Pavković činjeni su mnogobrojni zločini, a zločinci su bili proglašeni herojima, a izgubljeni ratovi pobedama.i
Stoga se može reći da je prglašavanje njih dvojice Srpskim “herojima”, a ratove “dobijenima” naredna gradacija izgubljenih ratova i lažnih heroija. Navedeni ratovi kao gradacija Kosovskog boja, a gradacija kraljevića Marka posle Apisa i Principa dolazi i do Karadžića i Mladića pod vodstvom Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića.
Nažslost, tu nije kraj lažnim herojima i izgubljenim ratovima. Naredni lažni “heroj” gradaciom kraljevića Marka jeste Milorad Ulemek Legija, organizator atentata na premijera Srbije, dr Zorana Đinđića, on 12. marta 2003. godine odigrao ulogu koju je Apis odigrao u maju 1903. godine. Danas se on putem tabloida oglašava u javnosti, šalje poruke o spremnosti da brani “svetu Srpsku zemlju”, piše knjige u dokolici, a te knjige imaju veoma veliki tiraž, a i dobar deo birača SRSa deli njegove stavove i smatra ga herojem ( nisam rekoa svi birači ). On je takođe bio učesnik u ratovima devedesetih, organizator više atentata nad Vukom Draškovićem, ubistva Ivana Stambolića ( kuma Slobodana Miloševića) i mnogih drugih zločina.
Postavlja se pitanja.Kada ćemo mi izvući pouke iz isotrije i kada ćemo odbaciti negativno nasleđe unutar naše tradicije koje nam je ostalo kao odbrambeni sistem od Osmanlija koji je u tih petsto godina bio koristan u održanju Srpskog naroda? Kada ćemo se osloboditi teorija zavera i sličnih stvari koje gube svoj smisao u 21. veku i koje su takođe bile korisne u toku 500 godina pod Turcina? Da li ćemo opstati ako neizbacimo te loše stvari iz našeg nasleđa i neusvojimo nove vrednosti jer se u današnjoj Evropi mire Katolici i Protestanti koji su ratovali vekovima?
